Djeca i mladi – Kako izgraditi otpornost u vrijeme pandemije

Back to top
Printer-friendly version

Živimo u posebnim okolnostima. Utječu na sve nas, a posebno na najranjivije skupine, djecu i mlade.

Mjere izolacije mogu biti vrlo stresne za samu djecu, jer znamo da je djeci potrebno kretanje, zabava na otvorenom. Kad govorimo o potencijalnim psihološkim efektima na samu djecu, dvije su skupine posebno osjetljive i rizične. Prva skupina su oni najmlađi - oni koji ne mogu uopće shvatiti smisao i svrhu ovakvih zabrana. Ono što jedan dvogodišnjak ili trogodišnjak čuje od svojih roditelja, jedino što može čuti jeste "Ne možeš ići van". A ono što osjeća u sebi je 'Ja želim ići van'.

Djeca doživljavaju svijet na drugačiji način od odraslih, neka se brže prilagode na promjene, a neka sporije. Djeci isprva može biti teško razumjeti i shvatiti zašto je do promjena u svakodnevnim situacijama uopće došlo, a mlađa djeca u takvim situacijama mogu nerijetko i sebe smatrati odgovornima za novonastalu situaciju.

Obitelj je jedan od važnih temelja za izgradnju otpornosti kod djeteta. Obrasci roditeljskog ponašanja, socijalne i emocionalne interakcije neki su od faktora koji se smatraju značajnima prilikom razvoja otpornosti kod djece. Koncept obiteljske otpornosti označava funkcionalni sustav koji omogućava pozitivnu prilagodbu svih članova i jačanje obiteljske kohezije unatoč snažnim stresnim događajima. Obiteljska otpornost osnažuje se održavanjem bliskih odnosa svih članova obitelji, zajedničkom pristupu rješavanju problema i međusobnim podržavanjem, naročito u situacijama kad je jedan od članova obitelji doživio ili doživljava određeni stres.

Reći malom djetetu uskoro će proći ili proći će za mjesec dana malom djetetu ništa ne znači. Ono što znači je da mu se vrati struktura, rutina i da mu se dozvoli da izraze svoje emocije. To je ono što je ključno u ovoj situaciju - roditelji trebaju svojoj djeci dati slobodu da slobodno izraze emocije; ako su uplašeni - da to slobodno kažu, ako su uznemireni,  da to mogu podijeliti s roditeljima. I sasvim je uredu da u toj situaciji i roditelj kaže i ja sam uplašen, uznemiren i ja jedva čekam da se ovo sve završi - ali bit će sve u redu. I to je ona najvažnija poruka koju roditelj može poslati djetetu i to je ono najbitnije što dijete može čuti od roditelja

Druga dobna skupina koja je posebno osjetljiva su adolescenti - mladi od 12. do 18. godine živote, zato što se oni nalaze u jednom vrlo izazovnom razdoblju. Nije im toliko teško biti doma jer današnjoj djeci nije nužan stalni socijalni kontakt pa nemaju toliko problema ni zbog odvijanja virtualne nastave. Njima je potreba za slobodom u tom periodu u vrhuncu, a u ovom periodu je inhibirana i to može stvarati veliku frustraciju.

Ranjiva djeca, djeca sa poremećajima iz depresivnog spektra, anksioznosti, poremećaja hranjenja su sada generalno u hibernaciji. Velik dio njih i inače ima te probleme zbog učenja, zbog socijalnih kontakata, a u uvjetima pojačanog stresa  povišena razina tjeskobe je razumljiva i očekivana. Depresivnost u osnovi označava bijeg od emocija: prvo se ne reagira prema vršnjacima, pa se ne reagira kod kuće na pokude, pa se ne reagira prema profesoru koji je nepravedan i tako redom. Tako se svako malo proguta neku žestoku emociju i na kraju pobjegne od svih emocija, zapravo pobjegne u sebe, što vodi u depresivnost. Ta su djeca sada, u skloništu svoga doma, u hibernaciji, ali kad se budu morali vraćati u realitet, moglo bi doći do ekspanzije problema.

Osim toga, djeca su sada zatvorena kod kuće s roditeljima od kojih su neki sada prvi puta dulje vrijeme kod kuće jer su prije stalno radili ili bili na putu. Svatko od njih sa sobom nosi određenu energiju, a doma su donijeli i posao. Adolescenti se sada pitaju kako preživjeti izolaciju u obitelji. Te odnose moraju podnijeti, nemaju kuda i traže izlaz u bijegu u sebe i time u još veću izolaciju.

Jedan od načina je omogućiti djeci i mladima da barem na kraći period u toku dana mogu izaći iz svojih domova, naravno uz sve prateće mjere opreza koje se nalažu. To bi omogućilo adolescentima da se odvoje od roditelja, da dozvole sebi slobodu da promišljaju o različitim stvarima.

Prema istraživanju Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba iz 2013. godine tek svaki drugi roditelj zadovoljan je količinom vremena koje provodi s djetetom. Ova situacija je prilika roditeljima da iskoriste vrijeme najbolje što ( i koliko) može za razgovore i teme za koje se mjesecima govori da nema vremena – jer ga uistinu nije toliko ni bilo. Važno je naglasiti da nema roditelja koji će se savršeno snaći u ovoj situaciji – dovoljno dobro je i više nego dovoljno.

Priredila:

Dubravka Svilar Blažinić, prof. psih.
univ. spec. fam. med.
Podružnica Obiteljski centar za Grad Zagreb