KAKO SE NOSITI S DVOSTRUKIM STRAHOM I PANIKOM I KAKO SI POMOĆI

Back to top
Printer-friendly version

Sve što se oko nas događa, ljudima je  psihološki iznimno teško - jedva su se počeli miriti s koronom i odgovornošću za njezino širenje, a sad je došao i potres. Sve to kod ljudi može izazvati ozbiljnu psihološku krizu jer je riječ o kombinacije dviju velikih kriza - pandemije koronavirusa zbog koje moraju ostati kod kuće i potresa zbog kojeg su morali bježati iz stanova. Potres je tipična šok-kriza. Bilo kakav gubitak sigurnog tla pod nogama aktivira evolucijski strah.

Takve krize mogu dovesti i do nerazumnih vrsta ponašanja jer nam se u njima ruši svjetonazor. Naš svjetonazor jest da je svijet sigurno mjesto, da se dobrim ljudima događaju dobre stvari i da smo mi dobri ljudi. U ovakvim situacijama vidimo da svijet nije sigurno mjesto i da se dobrim ljudima događaju loše stvari.

Nekad u tim situacijama iz egoističkih poriva preživljavanja, koji su u nekom evolucijskom smislu razumljivi, znamo činiti stvari zbog kojih se poslije preispitujemo. Tako dolazi do nečega što se naziva disbalansom emocija i kognicije. Koliko god smo kao pojedinci emocionalni, svakodnevno funkcioniramo kao razumna bića i taj omjer je na strani racija. Ponekad se dogodi da kad ljudi nastoje biti brzi i istovremeno izbjeći stvarnu ili zamišljenu opasnost dolazi do pojačanog straha i pojave panike.  

Panika je snažan, teško savladiv strah koji se naglo proširi u skupini ljudi i dovodi do ponašanja koje je iracionalno, pod smanjenom kortikalnom kontrolom. Panika nastaje uslijed stvarne ili zamišljene iznenadne opasnosti (požar, potres, zarazna bolest) koju svi ili većina ugroženih nastoji izbjeći. Pri tome su reakcije drugih oko nas znak da nam prijeti velika opasnost što još dodatno povećava strah i dovodi do nerazumnih, nedjelotvornih i ponekad bezobzirnih pokušaja da se opasnost izbjegne.

Sadašnja situacija je drugačija situacija.

Panika je naš najveći neprijatelj u ovakvim situacijama, a okidač za nju mogu biti razne stvari: saznanje o broju oboljelih ili umrlih, slike pogreba iz Italije ili saznanje da je netko s kim smo bili u kontaktu zaražen. To je i jedno od objašnjenja zašto su ljudi kupovali toliko namirnica posljednjih dana – jer su vidjeli da i drugi to čine.

Reakcija na prijetnju u ovom slučaju je stvarna, rizik je oko nas. Panika je odraz našeg osobnog doživljaja rizika ili opasnosti i ljudi se u tome razlikuju, a neki su naprosto manje otporni.

Uz zdravstveno rizične skupine, manje su otporni i oni koji su iskusili traumu zbog rata, prometne nesreće, teške bolesti, smrti bliskih osoba i brojne druge teške situacije.  Neki ljudi su izuzetno ranjivi na najavu gubitka posla i prihoda, pa su u panici zbog najavljene ekonomske krize. Neki ljudi se nisu jako uplašili koronavirusa, ali su se jako prepali potresa u Zagrebu. Neki ljudi se panično boje izolacije i mogućnosti da će biti zatvoreni u stanu dulje vrijeme.

Za panični napad je karakterističan ubrzani rad srca, ubrzano disanje, kratak dah, stezanje mišića, sužavanje krvnih žila. Naše tijelo se priprema na akciju, povećava se budnost  i fizička snaga. Ovakva reakcija je povezana s našom prirodnom reakcijom “napad ili bijeg”. Ta reakcija je instinktivna i pomaže nam da se zaštitimo u opasnosti. U situaciji pandemije je nevolja u tome da ne možemo nigdje pobjeći nego moramo ostati kod kuće, a u tijelu je navala energije.

Tada je važno znati kako postupiti, a ovo su neki savjeti koji se mogu primijeniti:

  • Potrebno je provjeravati svoje tjelesno stanje, ali ne biti potpuno usmjeren na to. Pojačana usredotočenost na tijelo i na moguće simptome dodatno pojačava osjećaj straha.
  • Kod pandemije korona virusa nam može pomoći podatak da većina ljudi ozdravi i da samo manji broj ljudi razvije ozbiljne simptome bolesti. To nikako ne znači da ovu bolest treba podcijeniti ili da ne treba slušati upute. U panici precjenjujemo realnu opasnost.
  • Ako i kada se pojavi napad panike, dobro je prepustiti mu se, ne pokušati pobjeći od njega ili ga negirati.  Jer, ako bježimo, tada sami sebi poručujemo da je to nešto veliko s čim se ne možemo nositi. Time samo pojačavamo vlastitu paniku i dajemo veliku moć “neprijatelju”.
  • Pomoći će kretanje i tjelesna aktivnost, makar i po stanu. Također zadržite dnevnu rutinu.
  • Ako nekog iz vaše okoline uhvati osjećaj panike, nemojte njega ili nju osuđivati, izrugivati se. Podržite te ljude i nastojte razumjeti takvu reakciju.

Kao i svaka kriza tako i ova sada, uključujući pandemiju koronavirusa i potres, pred nas postavlja nove i za većinu nas neuobičajene zahtjeve emocionalne prilagodbe, ali nam pruža i šansu – da iz nje izađemo bolji i osnaženiji nego što smo bili. Kao ljudi solidarniji, kao obitelj povezaniji, kao pojedinci sigurniji u sebe, s novim znanjima o sebi i s novim vještinama za nošenje s nedaćama u životu.

Situacija s pandemijom koronavirusa će trajati, a ni posljedice potresa u Zagrebu i strah od novih udara neće nestati preko noći. U takvim okolnostima mogu se očekivati različite psihološke reakcije ljudi.

 S vremenom dođe do nečega što se zove kriza iscrpljivanja. Kriza bi mogla nastupiti već za desetak dana, kad se ljudi suoče s ograničenjima koje nosi korona, kad se osjete bespomoćnima, kad kod kuće gledaju kako su im popucali zidovi… Može se dogoditi da ljudi koji se dobro suočavaju i nose s jednom, drugom ili trećom stresnom situacijom jednostavno puknu na nekoj sitnici, na kapi koja prelije čašu jer dođu do točke kad više nemaju unutarnje snage ili vanjske podrške.

To je kumulativno djelovanje stresa i to je proces koji je postupan. I u zajednici dolazi do zamora suosjećanja, zamora pomaganja, zamora vlastitom situacijom. Već sada moramo misliti kako reagirati u tome razdoblju koje dolazi. U tim je okolnostima jako važno da budemo strpljivi i tolerantni jedni prema drugima.

Važno je osvijestiti emocije da znamo o čemu se radi. Važno je da ljudi shvate da je to što im se događa normalno, da se u takvim stanjima smire, da koriste tehnike relaksacije, od najjednostavnijih tehnika disanja do nekih svrsishodnih ili manje svrsishodnih aktivnosti koje im odvraćaju misli i koje ih umiruju. I važno je da smanje očekivanja od sebe i da traže psihološku pomoć kad im zatreba.